LobyM

Kad dođe vrijeme da ptić odleti , gnijezdo je suha pustopoljina bez smisla i sada mi se ćini bez nade, bolje rečeno bez radosti .
Odgajala sam svoga ptića s toliko ljubavi, sretna što mu mogu podariti najbolji dio sebe , svu svoju ljubav, svu ljubav ovoga svijeta jer mali je ptić bio moja najveća ljubav i sreća. Beskrajno željeni ptić i dosta sam kasno i dosta teško podarila život majušnome biću. Njega sam učila i od njega sam ja učila, svakodnevno , to me je malo biće ućilo životu i mudrosti i davalo mi snage kad je bilo najteže.a teško je bilo često !Uglavnom smo bili sami, prepušteni sebi . U našem skromnom domu vladio je red, mir , uzajamno poštovanje, povjerenje. Uvijek smo bili vrlo bliski, imali smo pomalo ćudan odnos( rekli bi neki )....bili smo najbolji prijatelji....razgovarali smo o svemu...nije bilo dana a da ne prodiskutiramo što se dešavalo njemu , meni, otkrivao mi je i svoje najveće tajne, s njim sam proživjela njegove prve i kasnije ljubavi, s njime sam lila suze, kovala zavjere , što je bio znak ljubavi i povjerenja. Naučila sam ga onome , što ni sama nisam bila svjesna da znam !
Nema dana a da nisam zahvalila Njemu na tolikoj radosti i dan danas kao i svakoga dana, kad bismo se samo na kratko rastajali molila sam se za njegovu sreću i sretan povratak kući.
Sve je meni jasno, teoretski, to je život i to je neminovno da ptić odraste, raširi krila i odleti u neko novo gnijezdo....pa iako sam se ja svijesno na to pripremala sve te godine onoga ćasa kad je rekao « mama , ja se selim....» kao da se cijeli moj svijet srušio!
Ja sam isto , još puno ranije od njega otišla od kuće, ali to je bilo nešto drugo, jer za mnom nitko nije žalio, dakle bilo je to na obostrano zadovoljstvo.
A danas, gotovo 3 mjeseca nakon njegovog odlaska, ja se nisam u stanju pomiriti s tim, ne mogu se smiriti....loše spavam, gotovo nikako....iscrpljena sam, a u njegovu sobu uopće ne ulazim. Nakon njegove selidbe stan je radi razmještaja stvari , iz sobe u sobu, još uvijek kao da je jučer otišao. U njegovu sobu uopće ne ulazim....tamo je kao da je ruknula atomska a ja nemam volje....
Nikada moj jedinac nije bio « mamin sin « u posprdnom značenju. Uvijek je vodio svoj život u koji se nikada nisam petljala, ali i nisam trebala jer s njim nikada nisam imala nikakvih problema. Imam najdivnijeg sina na svijetu...pametnog, obrazovanog, čista i dobra srca, plemenitog, marljivog, skromnog , koji je dovoljno ambciozan ali sve želi postići sam, svojim radom i priznajem da sam jako, jako ponosna na njega, no žašto me onda pere takav oćaj ?
Sama sam u prevelikom stanu za mene , osjećam se izgubljenom...navikla sam brinuti se o nekome i užasno, užasno mi fali. Trenutno me moj osobni život uopće ne zanima , kao da sam odlaskom sina izgubila volju i želju za vlastitim životom .Znam da je bedasto, jer tek bih sad imala dosta vremena za sebe , no kao da je jedan dio mene paraliziran. Što da radim ?
Drago mi je da je sretan i nikada ne bih željela stati na put njegovoj sreći , no zbunjena sam tim oprečnim osjećajima. Rekla sam da nam treba vremena, naroćito meni.
Sad sam presretna kad mi dođu na rućak, kad mogu prićuvati njihovog malog preslatkog štenca, Madoxa...( koji mi usput rečeno pokaka cijeli stan !) i pitam se jesam li ja uopće normalna ?
Kako se osjećaju druge majke ili očevi u takvoj situaciji ? Kako se drugi nose s tim ?
Tko god je od vas dragi blogeri već ostavio iza sebe takve nedoumice, svaki savjet je dobrodošao !









Monserrat Cballe &Concha Velasco, Rossini, duetto di due gatti
Ovako otprilike sada zvući konverzacija između dvije mačke !